Konkurentnost

Svi, ali doslovno svi ovih dana imaju svoje mišljenje oko neodigravanja utakmice Dinamo – Hajduk i najnovijih događanja u HR nogometu. A to nije istina. Nitko nema svoje mišljenje. Sve su to pročitana, ukradena mišljenja drugih koja prepričavamo na razne načine i dodamo nešto „svoje“. Tako da, mišljenje o navedenom događaju nemam ni ja, već ću se radije zabaviti nečim drugim, pozitivnijim, a to je konkurentnost..

Niti u jednom poslu, ali doslovno, niti u jednom jedinom poslu, bez konkurentnosti nema uspjeha. Niti će cvasti proizvodnja, niti će cvasti prodaja, niti će cvasti išta što donosi napredak i razvoj. Tako je i u nogometu. Konkurencija, ona zdrava konkurencija znači ponekad više od bilo kojeg drugog segmenta razvoja koji može utjecati na konačan rezultat. Danas je konačni rezultat i u nogometu prodaja. Prodaja svojeg proizvoda (čitaj: igrača) za što veći broj zelenih, plavih ili crvenih novčanica.

Dolaskom Andreja Kramarića u HNK Rijeku konkurencija u samom vršku riječkog napada izuzetno je porasla. Tada Benko i Krstanović a donekle i Moises doveli su do toga da konkurencija, ona zdrava konkurencija učini to da danas najcjenjeniji hrvatski napadač iz jedne „male“ Rijeke dosegne cijenu od desetak milijuna eura, koja će i dalje rasti. No, ovo, kako nije priča o Dinamu i Hajduku, tako nije ni priča o Andreju.

Netom, prije nekoliko dana završena su nogometna natjecanja u najmlađim uzrastima. Nekako, posebno pratim pionirske lige, lige koje su i pod selektivnim procesom, pa tako, sa neskrivenim zadovoljstvom mogu ustanoviti da konkurentnost postoji. Da, konačno postoji.

Do prije nekoliko sezona, stvari su bile jasne. Postojao je jedan klub koji bi se „prošetao“ ligama pionira, a to je najčešće bio pulski prvoligaš. Njihovi su klinci selekcionirani, baza je bila najveća i normalno je bilo da u tim uvjetima omjer poraza i pobjeda u Istri 1961 bude gotovo pa uvijek stopostotan, nerijetko i uz gol-razlike od plus 100-tinjak golova. Već prošle godine, ali posebice ove godine podosta se toga promijenilo. I to ne zato što su u pulskom prvoligašu počeli slabije raditi, već zato što su ostale, one manje sredine podigle i nivo i kvalitetu rada.

Istra 1961 je nositelj te kvalitete i tako treba i biti. Njihovi kadeti igraju Prvu HNL, kao i pioniri, no svejedno u natjecanju istarske jedinstvene lige natječu se sa još dvije kategorije pionira. I dok su ranijih godina i u tom segmentu bilježili pohode na titule, ove su se godine u trku umiješali još poneki. Novigrad, Jadran, Rudar, Veli Vrh, Buje, ovisno koja momčad u kojoj kategoriji. I to je odlično. Postoji konkurencija. Konačno postoji konkurencija.

Ta konkurencija nosi određeni podražaj. Uzmimo za primjer Dinamo u Prvoj HNL i podražaje. Konkretno, fokusiram se na defanzivni dio momčadi. Na Dinamove stopere npr. Uzmimo Šimunića, uzmimo Šimunovića ili nekog trećeg, nevažno je. Kakav podražaj imaju ti igrači u HNL-u zorno pokazuje činjenica što se sa njima događa kada nalete na tvrd ili na tvrđi orah poput Celtica, Red Bulla ili nekog trećeg. Oni u HNL-u podražaja nemaju, i zbog toga im se događa to što im se događa.

Naši klinci u županiji imaju taj podražaj. Garancija je to, ili barem nada, ako ne garancija da ćemo u budućnosti imati neka nova imena, neke danas klince koji će stasati u kvalitetne nogometaše, ako ništa drugo, barem za istarski prvoligaški nogomet. Uz njih stasala je dakle, i nova generacija trenera, trenera koji u amaterskim uvjetima rade na izuzetno profesionalan način i daju nam neki novi zalog za budućnost.

A što se tiče Dinama i Hajduka, trebalo je to ipak odigrati…