Aleksandra Đorđić podijelila je s nama iskustvo volontiranja u Petrinji

„Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko stvarno ne želimo da se nas posebno veliča ili da smo zbog odlaska u potresom stradalu Petrinju, sada mi nešto puno bolji od bilo koga drugoga, koji je na bilo koji način nešto napravio, otišao tamo, donirao, ili već nešto korisno učinio.

Mi doista nismo htjeli da to što smo bili u Petrinji, uopće dolazi do medija, ali eto, nekako je došlo, pa se onda to i pročulo. I molim da ovo moje javljanje bude čim kraće.“ Tim riječima je naša sugovornica, Aleksandra Đorđić, pristala podijeliti nešto svojih dojmova vrativši se s ekipom Udruge Labinskih ugostitelja iz potresom razorene Banovine.  

 „Otišli smo preko Udruge ugostitelja, mislim da se pojedinačno ne napravi toliko, kao kad se skupi ekipa kao zajednica, ili skup volontera. Bili smo smješteni u šatoru u kojem su kuhali volonteri iz udruge ugostitelja i njihovi kuhari. U tom dijelu zaduženja nema baš kontakta lokalno sa stanovnicima. Područje je evakuirano, nema ni ljudi ni životinja, apsolutno je sve prazno. Samo poneki dođu po obroke, a kako mi nismo direktno dijelili obroke, nego smo ih samo spremali, nismo ni bili u direktnom kontaktu s njima.

 Ponekad je to i olakotna okolnost, jer se puno intenzivnije proživljava cijela ova dramatična situacija, kada si u direktnom dodiru sa stradalim ljudima. Svi naši dečki koji su nosili humanitarnu pomoć, direktno u kuće, puno su toga čuli i vidjeli, i puno gore prošli od nas, koji smo radili u šatoru.

Bili smo jedan dan u Petrinji. Iz mog pogleda i nakon nas, tamo je ostalo sve kritično. Područje je sasvim devastirano i sigurno je da će trebati puno vremena, da se život vrati uopće u neku pokretnost i normalnost.   

Sada je ljudima najvažnije da ih se negdje smjesti, u ta neka naselja. Kučice, kontejnere, bilo gdje. I da ih se nahrani. Najvažnije su sada osnovne ljudske potrebe, a onda je potrebno na tome održati taj primarni fokus.

U principu čega god se uloviš, sve je dobro došlo, i ljudi su zaista zahvalni na svemu. Bez obzira na sve, ima vedrog duha među njima, ima pozitive, tako da je nevjerojatno kako ljudi reagiraju u takvim situacijama.

Dan kada smo došli u Petrinju, upravo je počeo padati snijeg, tako da je atmosfera bila naglo pogoršana. Odjednom je bilo i tmurno i hladno. I teško je opisati detalje. A opet ni mi nismo bili u nekom žarištu, ni u više pogođenim i zapuštenim mjestima i selima. Mogu samo zamisliti kako je drugdje.

Tlo se treslo i dok smo bili u Petrinji. Prema aplikaciji koju imaju kolege, treslo se nekih 3,2 po Richteru, ali mi to nismo osjetili. Bili smo u poslu, i u pokretu, u šatoru, pa vani, i ne ideš za tim. Radili smo i za nas kao da je bilo mirno.

Otišli smo u Petrinju i kuhali zajedno s volonterima, a sada se to mijenja, kuhati dolazi firma Pleter. I mislim da više neće biti toliko potrebe za nama, u tom smislu. Ali svakako, ako se ukaže prilika meni ili bilo kome od nas, da odemo u nekom drugom aranžmanu, sigurno ćemo se odazvati.

I opet naglašavam da stvarno tu nismo važni mi kao pojedinci, nego bilo tko, tko je otišao, i pokazao hrabrost i veliko srce. I koji je na bilo koji način odlučio pomoći. Nisu svi naravno ni mogli otići tamo, niti je bilo potrebno da svi odlaze. Ali je sigurno ako je na bilo koji način pomogao, i uspio tim ljudima olakšati, učinio je puno. Jer tim ljudima stvarno treba pomoć!

Nikada prije nisam bila u Petrinji, ali sada, nakon što sam vidjela, mogu reći da smo mi ovdje jako sretni da živimo tu gdje živimo. I to je jako dobar podsjetnik, da svaki dan budeš zahvalan za sve što imaš, i da si prošao tako u životu. Da ti apsolutno ništa, u stvari ne fali.

Ovo iskustvo, doživjela sam kao veliku razliku u našem načinu života, u odnosu na Petrinju. A kamo li sada, nakon svega ovoga, u kojem je cijelo okolno područje, ne samo Petrinje, u potpunosti devastirano.

Vozili smo iz Istre, preko Rijeke i Zagreba,  pravcem prema Sisku, a sve zahvaljujući, vječitom motivatoru,  Alenu Vozili. Preko njega sam i saznala da se može ići, inače smo se sreli u Crvenom križu Labin, jer je Alen volonter i tamo. I on je u stvari skupio te ekipe koje su otišle na Banovinu i prvi i drugi put.

Labinski ugostitelji su poslali meso za Petrinju, a u Potpićnu je skupljana ostala hrana, električne  pećice i druge neophodne stvari za osnovni život. I dečki iz druge ekipe, koji su kombijem sve prikupljeno dovezli, razdijelili su ljudima, direktno na terenu“. (K.Š.P./Foto:Aleksandra Đorđić)14.01.2021./07:21:20

(U drugom dijelu, svoje dojmove iz potresom uništene Banovine i Grada Petrinje, s čitateljima dijeli Alen Vozila)