U ovoj "novoj normalnosti" meni ništa više ne miriši na normalno. Nikad u stvari nisam shvatila što ta riječ točno znači, ali "normalno" sam nekako povezivala sa "ljudsko".
U ovoj "novoj normalnosti" nema čovjeka kao individualca. Nema ni djeteta. Ima samo onih koji su razvili simptomime ili oni bez njih, visokorizičnih, niskorizičnih i stranaca iz zemalja u kojima je puno zaraženih pa ih ne volimo.
Nema zagrljaja ni poljubaca. Polako zaboravljaš težinu i toplinu stiska nečije ruke. Maska je sakrila osmijehe, i one srdačne, i one zlurade, i one zbunjeno iskrivljene. Primijetila sam da ljudi često, kad razgovaraju preko maske na mjestima gdje je njihovo nošenje obavezno, spuštaju glavu. Kao da se srame svojih skrivenih usana jer ne znaju kako ćeš protumačiti njihove riječi kad ne vidiš da li im je osmijeh iskren. Boje se pogrešnih tumačenja.
Ne mogu se otresti dojma da se svi polako i dobrovoljno pretvaramo u usamljene maškare u nečijoj priči koja je uvjerljivo i dobro ispričana, kojoj smo toliko povjerovali da zbog toga sve više jedan drugom vičemo, buuu! Kao da gledam neku kazališnu predstavu sa loše napisanim scenarijem pa glumci bauljaju okolo nesigurni u tekst kojeg moraju izgovoriti jer ga ne shvaćaju.
"Nova normalnost" je više nego čudna jer je daleko od topline. Širi hladnoću brže nego što virus širi zarazu. Kako ćemo živjeti u sve hladnijem svijetu u kojem svaki osjećaj zajedništva više ne predstavlja razlog za radost nego za osudu?
Iako ne znam što u stvari normalno znači, sigurno ne znači ovo što gledam oko sebe, ma koliko nas pokušali uvjeriti da je to neko novo normalno stanje na koje se moramo naviknuti. Ja se ne želim naviknuti na svijet bez topline, bez osmijeha, zagrljaja, rukovanja, tapšanja po ramenima, zajedničkih slavlja i podržavanja individualnosti.
Vesna Ferluga - Antić