Postoje tamo neki ljudi koji svugdje idu s povećalom. Nisu karijeristi, ni humanisti, niti im je do ičeg posebno stalo, osim da povećalom otkriju mrlju na svemu što je lijepo i dobro.
I, uspješno je nalaze, naravno, jer ništa nije savršeno, koliko god lijepo i dobro bilo.
Kad pronađu mrlju, uzviknu slavodobitno: "Aha! Pa to se moglo i očekivati", i odu sretni i nahranjeni dalje. Ne, nije toliko dobar koliko se pravi, i ne, nije toliko lijepo kao što pričaju. Ja sam otkrio mrlju, ja znam!
Ono lijepo i dobro postane zaprljano, a oni imaju razlog za svoju priču koju nastoje ispričati svima tko ih želi slušati. U tome nalaze neviđeni gušt. Najmanje pričaju o sebi, kao da se toga plaše, osim što sebe najčešće zovu iskrenima.
Meni su tužni jer nemaju razlog za iskren osmijeh i iskreno razumijevanje tuđih nesavršenosti. Na kraju postaju najmanje iskreni prema sebi jer se uvjere da su sve mrlje veće od njihovih. Zato ih toliko i traže jer im je teško prihvatiti sebe i svoje mrlje.
Prestanu se igrati i maštati, duga je samo svjetlo kroz kapljicu kiše moguće zaprljanom i masnom od smoga, velikom stablu s raskošnom krošnjom ocjenjuju kvadratne metre ogrijeva, životinje samo puštaju dlaku i prljave su, prijateljstva brzo postaju lažna jer mane kad tad isplivaju, svi ljudi idu s figom u džepu.
Kroz svoje povećalo gube toplinu.
Svijet je ponekad tako hladan za sve dobro i lijepo. Gledati kroz povećalo u stvari je površno gledanje, što se mene tiče.
Jedino je osjećaj topline iskren i tamo treba ići. Bez povećala.
Vesna Ferluga - Antić