22Oct

Prijateljstvo je putovanje do raskršća

Kada sam bila jako mlada, bila sam uvjerena da će neka prijateljstva trajati vječno, toliko sam ih duboko osjećala. U jednom trenutku, počela su se, kao sama od sebe, raspadati. Tada nisam razumjela zašto. Kada danas gledam unatrag, shvaćam zašto. Neki od njih krenuli su naprijed a mene je kočio strah od odrastanja i preuzimanja odgovornosti i jako sam se trudila zadržati sve na poznatom terenu. Oni nisu htjeli ostati i smetala im je moja neambicioznost da ispitam i koji pokrajnji puteljak, da ponekad ranim koljeno ili nožni prst kako bih odrasla. Imali su pravo. Boljelo je kad su otišli, ali imali su pravo.

Bila sam sigurna da su sa mnom ostali oni koji me najviše vole. Krivo! Ostali su oni, koji kao ni ja, nisu htjeli odrasti i preuzeti odgovornost za vlastiti smjer. Ljuljuškali smo se u vlastitoj nezrelosti koja nas je svojom igrom tješila, mada smo nejasno slutili da to više ne može biti dovoljno.

Onda sam rodila Miu. Odjednom, gotovo nikog više nije bilo. Nitko nije zvao, interesirao se, kucao... Ne znajući kako se nositi s brojnim teškoćama moje kćeri, jednostavno su nestali kao da ih nikad nije ni bilo. Od puno njih, mislim da ih je ostalo dvoje. Tada je to boljelo, ali danas razumijem da sam ja ta koja je preko noći odlučila odrasti i preuzeti odgovornost. Mom je djetetu trebala podrška, ljubav i predanost. Trebao mu je netko tko će biti njegov glasnogovornik, netko tko će se boriti za svaki njegov pokret i glas. Ja sam nesvjesno napustila sigurnost stanice i potražila novi oblak, komadić ceste i neba, jer stari ni iz bliza nije mogao odgovarati. Ono dvoje koji su ostali, isto su tako, uz moju Miu, odlučili rasti. Da u sebi nisu imali dovoljo sazrijelu odluku, otišli bi i oni. Ali, bili su spremni, i jedno vrijeme je svima nama Mia bila učiteljica. Gledajući njenu volju za životom, njenu veselost bez obzira na to što je tijelo nije slušalo i što su je i dalje salijetale neke nove dijagnoze i neprilike, nismo više mogli ostati isti i zdvajati kako nam je teško. Ona nas je vodila prema nekom novom smislu naših života. Ja i dan danas tvrdim da mi je ona trebala i da je to gore netko znao. Kažu da su naši životi unaprijed iscenirani i da unaprijed, prije rođenja, biramo one s kojima ćemo živjeti. Sve više u to vjerujem, gledajući unatrag. Sad znam zašto sam stalno, kao mlada, imala osjećaj da nešto čekam, nešto važno, i da nije to to, čega bih se god uhvatila. Dok su drugi išli naprijed, ja sam čekala, ne znajući što, sve dok nije došla ona. Ne mogu ni zamisliti kakva bih osoba postala da se Mia nije rodila. Definitivno i sigurno, ne bolja i pametnija.

Onda su, osjećajući da su konačno za to spremni, to dvoje prijatelja poželjeli vlastiti put, birajući ljubav svog života i rađajući djecu za čiju će se budućnost boriti. Još su uvijek tu negdje, još nas veže prisnost koju osjećamo, ali su našli svoj oblak, komadić ceste i neba. Sretna sam zbog njih!

Ali, onda su u moj život došli neki novi ljudi koji su već imali svoj izgrađeni svijet u kojem su preuzeli odgovornost, ali su nekako osjećali da nije dovoljno samo boriti se za ono što bi posjedovali. Osjećali su da ih ne definiraju stvari koje ih krase, i da gomilanje nije sreća, da mora biti još nečega, jer, iako su imali dovoljno, ona praznina koju su povremeno osjećali, bolno je odjekivala ehom neizgovorenih želja, boli i ljubavi. Onda su upoznali Miu i mene, nas dvije koje smo stvorile svoj svijet u kojem su stvari postale manje bitne, jer smo se borile za svaki osmjeh i osjećaj smisla usprkos svemu. Naravno, tu je i Mijin tata, koji je vrijedno radio svo vrijeme kako nas ono materijalno ne bi previše sputavalo u toj borbi koja je ponekad znala biti i zastrašujuća, pogotovo kad smo same tri godine živjele u jednom gradu radi rehabilitacije a tata u drugom radi posla, viđajući se samo vikendom, i kad sam se ja tek upoznavala s pravim značenjima svih tih teških dijagnoza. Novaca je, istina, uvijek bilo malo, ali naučili smo se rastegnuti samo onoliko koliko smo dugi. Svima koji imaju dijete s velikim teškoćama, ne moram ni objašnjavati koliko je to bolan i samotan put, na kojem te samo ljubav prema djetetu drži na okupu, kao ljepilo.

Nakon svega, stvorila sam vlastiti zaključak o tome što je to prijateljstvo.

Prijateljstvo je zajedničko putovanje do prvog raskršća na kojem se mora odabrati smjer. Netko je spreman ići dalje a netko želi ostati na stanici i čekati bolje vrijeme ili drugi autobus. Rijetki požele zajedno nastaviti putovanje. Rijetkima je isti pogled prema nepoznatom dok je ono poznato polako postalo nedovoljno ili prebolno.

Kada se danas prekine neko prijateljstvo, i dalje to zna biti bolno, ali jasno mi je da je netko u nekom trenutku poželio ići dalje i još malo odrasti, a drugi za to nije bio spreman. 

Danas više nema ljutnje na bivšeg prijatelja ili prijateljicu. Jednostavno razumijem da je tako moralo biti, da je prijateljstvo došlo do raskršća i da je svatko izabrao drukčiji put, ostajanje ili čekanje.

Jedno vrijeme ostaje osjećaj žaljenja, ali uvijek, ama baš uvijek, došao je netko novi koji putuje istim smjerom kao i ja, dijelom svog puta, sve do novog raskršća i nove odluke, a ti zajednički dijelovi puta su neprocijenjivi i to zovemo prijateljstvom.

Još se ponekad čujem sa nekim od starih prijatelja. Neki od njih su u međuvremenu odrasli zbog životnih okolnost, i njihove ceste i njihovi izbori smjera su ih ponovo doveli na naš put. Razgovaramo o tome što je dovelo do toga da nam se ceste opet stope u zajedničku ili usporednu. Uvijek je tu puno bolnih iskustava, puno raskršća, odabira smjera i zbunjenog stajanja na mjestu neko vrijeme, dok se duša i tijelo ne oporave. I tako smo se zaobilaznim putevima i stazama opet sreli.

Zbog toga sam oprostila svima koji su, gotovo bez riječi objašnjenja jednostavno nestali iz mog života. Kad malo bolje promislim i kad maknem ego sa strane, poneki od njih bi trebao i meni štošta oprostiti. Ponekad se ponašamo nestrpljivo i ljuto kad nas netko koči ili kad netko ide naprijed a sami nismo spremni za to, pa da bi opravdali vlastitu nemoć, postajemo prekritični, jer je to lakše i manje bolno od biti samokritičan. 

Ponukana nedavnim iskustvom, jutros su mi se misli time bavile pa sam ih zabilježila, najviše sebi na uvid, svjesna da s raskršćima nije gotovo. Život ih je prepun jer ih mora biti. Kako bi inače rasli?

 

Vesna Ferluga - Antić

Pravi pas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravi pas

- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Aug 2018 u 08:59
Pravo na sladoled
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Aug 2018 u 09:44
Normalan Mujo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Normalan Mujo

- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Aug 2018 u 07:09
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju

- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava.  Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla.  Jer, Oliver je bio zaista naš.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Jul 2018 u 10:26
Edi
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Edi

Mislim da sam u to vrijeme imala oko 10 ili 11 godina. Moji su roditelji došli u posjed komadića zemlje u obližnjem selu i odlučili na njemu posaditi vinograd, izorati dio za povrtnjak i izg

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Jul 2018 u 21:06
Vraća se
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Vraća se

Da ja imam sina, bio bi on meni nogometaš, ja vam kažem. Vježbao bi šutati onu loptu sve dok je tri puta za redom ne bi uspio upucati u moj najveći lonac za juhu sa dvadeset metara. J

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jul 2018 u 08:12
Velike sitnice
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Velike sitnice

U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice. Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. T

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2018 u 09:47
Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 04 Jan 2018 u 09:29
Što ti je godina dana....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što ti je godina dana....

Spakiraš plastičnu jelku u kartonsku kutiju i staviš je na vrh ormara, par se puta posvađaš i pomiriš s mužem, popiješ par kavica s prijateljicom, jednom se grdno

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Dec 2017 u 08:50
Ukupno vijesti 238

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr