Malo je tko želio naslutiti da će se povratak svojim korijenima dogoditi tamo gdje prije godinu, dvije, pet, gotovo nitko koji sebe smatra trendy, tome ne bi povjerovao. Povod je bio Dan Općine Raša, kad se zbraja učinjeno, oduzimaju propusti i pišu novi ciljevi. S nosom duboko zaronjenim u utrobu zemlje, u crno raško tlo i sjećanje na vrijeme kad su živjeli rudari. A taj život se pamti.
Pamti se i rudarska plaća, i rudarski pozdrav SRETNO! Jer sreća je trebala svakom rudaru, da se iz jame vrati živ, kako bi ugledao, danje svjetlo.
A mnogi su mislili, Raša je gotova, nema tu više ničega. Ni pogleda na more. A kamo li turista. Treba pobjeći, barem u bogati Rabac, ako ne u Irsku ili Njemačku. A i što bi Raša mogla ponuditi u zamjenu. Kad nema ni more nema ni pogled, kakav puca sa labinskih proplanaka, gdje skupo uređene vile za odmor, imaju ničim plaćen pogled na jadranske boje mora, sunca i spržene zemlje ljeta.
Ili što da ponudi u usporedbi na modernu zapadnjačku raskoš, za one kojima ni more ni zemlja nisu dovoljno skupi, jer sve skupocjeno već sutra zamijenit će skupljim, tamo gdje mu dozvole da čovjek najmanje vrijedi. Za takve nigdje i ništa.
Ali taj Grad, koji je samo Općina, još uvijek i bez odlika grada, možda ima ljude koji rade predano i strasno. Koji se ne razbacuju i ne bahate. I nisu kao „pijani milijarderi“ na usidrenim jahtama, dovoljno blizu dohvatu „paparaca“ zbog naslikavanja, za život na naslovnicama. Jer za drugačiji nemaju strpljenja.
Ali, kad se radi sa strašću, za neko veće dobro, priču priča, život. A Raša ima priču.
Nije važno koliko njih će reći da je Raša u rupi, i bez pogleda. U što? U „pijane milijardere“ na usidrenim jahtama, koji se ne miču izvan dohvata fotoobjektiva s obale, jer ne bi završili na naslovnicama. Nije važno ni što kažu, da iz Raše mladi bježe, a neki odlaze. Kao iz Osijeka, ili Zagreba. Učili su ih čitati krive informacije.
Dovoljno je samo jedan dan osluhnuti kako se može biti ponosan, što si svoj. Baš onakav skroman koji razumiješ i težak rad, i skroman život, i rudarski pozdrav SRETNO! Jer u sreću se uzdao svaki rudar, da se živ vrati iz jame i ugleda svjetlo dana.
Izrasli su neki novi klinci, mladi ljudi i uslijed navale zapadnjačkoga, odjedanput ih je netko posramio samih sebe. Sivih i tamnih fasada na rudarskim kućama za stanovanje. Ali, i one se uređuju, i više neće biti sive.
Posramili su ih zatvorenog rudarskog okna koje više ničemu ne služi, da bi još nesigurni u sebe, i svirepi svijet krivih ljudi, poželjeli otići što dalje. Kome to može biti u interesu? Misleći, možda naivno, kako će se negdje preko noći, probuditi, i postati veliki. Znamo da neće. Ali Raša lako može postati velika. Mjesto drugačije od unificiranih, Grad posebne vrste, kojem treba energija mladih, radoznalost znatiželjnih. I u nju će hodočastiti drugačija vrsta ljudi, ona koja zna doživjeti vrijeme i trenutak u njemu.
Sve to Raša već ima, samo još treba pokazati. Izvući iz utrobe svoje zemlje i pojačati elemente Grada, gore na zemlji u kojoj će se naći mjesta za misleću mladež. Oni stvaraju trendove. Životne.