Današnja zbilja

Bila su puno puta neka slična vremena, kad se bježalo ili samo sa puno gorčine ostavljalo i dom i zavičaj i odlazilo u nepoznato. I opet se danas ponavlja isto. Mladi su ljudi stvorili obitelj i dom, kupili stan na kredit. Obavezali se nekoj banci na ratu koja nije mala. I sada nakon što je došlo prvo dijete, drugo pa treće,više se nema kud.

Osim put Njemačke, ili još dalje.

Gorčina je teška, pogled zamagljen, a suza samo što se ne skotrlja niz lice.  Mladi su to ljudi, puni snage, i fizičke i moralne. Ali teško im je tu nesigurnost nositi  iz mjeseca u mjesec. Uvukla se ne samo u njihove živote, već i u zidove tek kupljenog stana, koji još dugo neće biti otplaćen, da bi postao stvarno njihov.

Ni vicevi više nisu smiješni,  rata kredita brža je od Fate i domišljatog Muje. Život je,  nije više vic.

Možda tako i nije trebalo biti, ali stvoreni su vlastiti neprijatelji, od svojih ljudi. Nije bilo razgovora, nade, ni putokaza.  Samo suhoparna politika, pljeskanje i tapšanje, naizmjenično jednih drugima, koji su tu negdje svoji istomišljenici.  A svi ostali neka se pobrinu sami.

Nedavni skup u Rapcu, na kojem se okupila krema hrvatskog gospodarstva, uvaženi članovi Vlade RH, ministri i drugi zaduženi za životno važne resore, zabrinuti su. Ništa se ne razvija u korist Hrvatske. Zemlja zaostaje na koju god stranu se povuče crta usporedbe, nema se što reći. Osim mijenjajmo se.

Svi se mijenjajte, novo je doba došlo. Stvorene su umjetne tvorevine koje mogu raditi razne stvari, automatski. A kad ih se spoji puno u algoritam, on radi poslove umjesto čovjeka. I već se pokazalo, da su jednako dobri kao ljudi. Obavljaju stvari. A ne jedu.

Potencijal je velik , a područja ne treba ni nabrajati. Mnogi su se  naježili na spomen medicine, jer tko vama može zamijeniti godinama iskovan odnos, sa vašim liječnikom.

Pitanje koje se nije moglo zaobići, što Estonci rade bolje od Hrvata? Rečeno našim jezikom, podrazumijeva se, pa mi smo ipak tu odrasli na domak Italije, srce Europe. Odavno smo jeli šnenokle, i nosili šlafruke, i sad bi se mi trebali pitati , šta to rade Estonci? Koga ga briga za njih, kad mi imamo more, i uvijek smo bili dio Europe.

Ništa od toga više ne važi. I što niže spustimo svoj ego, kao država i kao ljudi, i stvari nazovemo pravim imenom, brže ćemo shvatiti u čemu je naš problem.

Tko koga treba čemu učiti?  Nije bilo jednostavno, ali rečeno je, mladi robotičari znaju jako puno. Nepoznati ljudi, neovisni pojedinci. Nemaju veze ni sa kakvom političkom strankom, nitko im iz familije nije bio nigdje ništa. Ali oni jesu. Sami su se uspeli. I visoko kotiraju na svjetskim rang ljestvicama, jer stvaraju nove brendove i predvode neke nove trendove.

Koliko god se to ne sviđalo, nekome i nekima, to što su postigli tamo neki i nečiji klinci,  današnja je zbilja.